O GALOVIĆEVOJ JESENI

3. mjesto
Doris Baničević, Kora
Treću nagradu u konkurenciji za najbolju priču 2009. godine osvaja priča u kojoj se na intrigantan i vješto ispripovijedan način sukobljavaju prošlost i sadašnjost – prošlost od koje se rastaje, ali koja ostaje u nama poput kore badema pod noktima i sadašnjost u kojoj nam preostaje samo tišina koja nam vrišti u uši.

2. mjesto
Željka Romić, Četvrtak, poslije podne
Svijet razmrvljen u komadiće, fragmentarnost zbivanja i mozaik života koji svoj puni smisao dobiva u prolaznosti, u razbacanim fotografijama na podu o kojima ne znamo baš ništa, ali za koje slutimo da su traumatične. I priča koja se rasipa u pripovijedanju kojemu ne naziremo ni uzroka ni posljedice, pri čemu ostaje samo prolaznost kao vječiti memento da se živjelo, baš kao što je to slučaj i sa zagonetnim fotografijama iz ormara.

1. mjesto
Slađan Lipovec, Ekološki prije svega
Pobjedu u kategoriji za najbolju kratku priču natječaja 16. Galovićeve jeseni-festivalal književnosti u novim medijima za 2009. godinu odnosi autor koji bolno obiteljsko iskustvo prezentira kroz oči djevojčice kojoj na vrata kuca pubertet. Omamljujuća lakoća pripovijedanja, nevinost pogleda na svijet koji svojom iskrenošću u potpunosti ranjava te surova društvena svakodnevica djevojčice u sazrijevanju koja je na samome dnu, a pritom u životu uspijeva pronaći samo prednosti doslovce obaraju s nogu.

-------------------

Odluka žirija za prozno djelo - Andrea Zlatar o Rodu avetnjaka

Čitajući Rod avetnjaka Slađane Bukovac, drugi roman mlade autorice, rođene 1971., kao da ulazimo u svijet sazdan od materijala crne kronike. Interes prema socijalnome otkriva razvoj pripovjednih interesa Slađane Bukovac u smjeru ironijske analize hrvatske stvarnosti. Napustivši fikcionalne smjerove iz prve proze Putnici, atipičnog ljubavnog romana, odlazi u otvoren odjel posttraumatske psihijatrije. Taj prostor ujedinjuje činjenica da se u njemu sreću prototipovi marginalaca, osoba koje su smještene na rubne dijelove hrvatske stvarnosti. Najvećim dijelom riječ je o ratnim veteranima kojima je pitanje dijagnoze PTSP-a vezano uz elementarno preživljavanje i rješavanje ezgistencijalnih problema. Četvoro likova (Dugin Ratnik, gospođa Bonnars, djevojka u vezi s transseksualcem, kći suicidalnog pacijenta) izdvajaju se svojom osobnošću i indirektno tvore temeljni suodnos supostavljenih likova, čije se sudbine prelamaju kroz prizmu promatrača – psihijatra Pavela. U njegovu poimanju stvarnosti povezuje se pokušaj razumijevanja pojedinca kroz njegovu psihu, ali i suvremena tumačenja psihičkih problema kao odraza politike, naime, moderno shvaćanje po kojemu je osobno samo posljedica nadosobnog, a privatnost se oblikuje po zakonima javnog, intimno slijedi društvenu svijest.
Pripovjedačka sposobnost Slađane Bukovac, o kojoj smo se osvjedočili u prethodnom romanu više okrenutom intimnim temama i bez neposredne kontekstualizacije u hrvatsku stvarnost, ovdje se razvija upravo u smjeru dekonstrukcije svakodnevice urbanog života. S jedne strane, Bukovac želi pokazati mogućnost oblikovanja osobnih svijesti i graditi likove složene unutarnjosti; s druge strane, kao ironijski i socijalno osviješten pripovjedač ona istovremeno likove razgrađuje, upozoravajući na nemogućnost konstituiranja osobnog identiteta u socijalnopolitičkim uvjetima suvremene stvarnosti. Središnja tema traumatiziranosti (psihijatrijskog termina za ono što u običnim životima znači nesreća) koja povezuje sve likove i njihova promatrača/psihijatra pokazuje se kao tema koju nije moguće do kraja iskazati (trauma je neiskaziva) i kao problem koji nije moguće riješiti: stoga je nastavljanje života bez katarktičkog rješenja ono što preostaje likovima. A samoubojstvo je jedina moguća katarza.

Andrea Zlatar

--------------------

Odluka žirija za prozno djelo - Božica Jelušić o Rodu avetnjaka

SLAĐANA BUKOVAC: ROD AVETNJAKA, roman

U poremećenom vremenu, u doba raskola svijesti, koja se trudi pomiriti zbrkani život i nedohvatne snove, gotovo je prirodno da pisac smjesti radnju svoga romana u okružje psihijatrijskog odjela neke neimenovane klinike. Po broju tegoba, frustracija, neuroza i psihoza, gotovo da smo svi potencijalni pacijenti, jedino je u nekih mimikrija za nijansu uspješnija ili glad za životom izraženija. Na to računa i spisateljica Slađana Bukovac, komponirajući svoj odličan roman ROD AVETNJAKA (izd. Fraktura, Zagreb) kojim je osvojila jednoglasne simpatije ovogodišnje prosudbene komisije za književnu nagradu „Fran Galović“. Roman je koncizan, moderan, tečno pisan, s uvjerljivim protagonistom, logično povezanim poglavljima i dinamičnim dijalozima, koji se izmjenjuju s opisima ambijenta i unutrašnnjim refleksijama spisateljičina alter ega- dr. Pavela. Po svojim anksioznim i najčešće neizrečenim monološkim komentarima, ovaj lik doista podsjeća na Herzoga američkog pisca S. Bellowa, na kojega s autorica i referira uvodnom/posvetnom rečenicom.

Pavel je također zatečen u nekoj vrsti “tipično hrvatske“ pozicije: radi u neodgovarajućim uvjetima opće bolnice, bez mogućnosti velikog „uživljavanja“ u stanja svojih pacijenata, bori se s opsesivno-kompulzivnim poremećajem osobnosti, skuplja gorčinu koju mu okolina uredno proizvodi svojim malograđanskim upadima u ljudsku privatnost, odolijeva pritiscima i sumnjama zbog prijateljstva s čovjekom „pogrešnih krvnih zrnaca“, dobiva na terapiju grupu „transrodnih“, posjećuje neizlječivo bolesnu majku u domu za stare osobe, vrluda labirintom nesanice, doživljava anonimni napad pravovjernih kao identificirano „govno izdajničko“ i cijelo se vrijeme pokušava izvući iz tijesne kože, odakle se izlazi samo kroz vrata poništenja života, rasplinjavanja u nepostojanje. Pomažući drugima da prežive, Pavel troši vlastitu životnu supstancu, kotrljajući se prema konačnom razrješenju u radikalnoj odluci za samoubojstvo. Učinit će to bez vidljiva razloga izvana, jer njegova je tempirana bomba u glavi i u srcu. Drugačije rečeno, Pavelovi ojećaji i um ne uklapaju se u zadano trajanje gdje su, po riječima autorice, „ depresije poligon s kojega se besmisao širi svijetom“.

Začudno je što se u jednoj ne preopsežnoj prozi uspjeva detektirati toliko neuralgičnih mjesta naše stvarnosti, i uhvatiti u koštac s pitanjem jednog krajnje ozbiljnog simptoma od kojega boluje poratna generacija, nazvanog PTSP. Slađana Bukovac, rekli bismo pojednostavljenom frazom , odlično poznaje ljude, brani njihov integritet i ima srčanosti postaviti stvari u logički obrazac, iz kojega proistječu pitanja poput ovoga: „ Zašto reći čovjeku koji je bio u ratu da ga rat nije ozlijedio, da je iz njega izašao potpuno normalan i zdrav kao drijen? I koliko je s medicinskog stajališta normalno da čovjek iz rata izađe normalan?“. Također će naša autorica zagristi u kiselu jabuku pravde i krivice, grižnje savjesti, protekcije, šefovske samovolje, oportunizma i defetizma, ziheraškog kukavičluka, besmislenog sumnjičenja nedužnih, te gubljenja iluzija, bez kojih prostor unutarnje pustoši postaje neizdrživ. Kriza smisla, kriza identiteta i pucanje ličnosti po šavovima, u romanu Slađane Bukovac opisane su kompetentno, s urođenim smislom za naraciju i eruditskom podlogom osobe koja je mnogo čitala, znalački birajući područja i autore.

Roman koji će trajati znatno duže od jedne literarne sezone, zaslužuje stoga naše povjerenje i nagradu.

Za Prosudbenu komisiju:
                                                                                                      Božica Jelušić, književnica