ŠIFRA: Cipica drobna

MALI, LEDENI BRIJEG POD SNIJEGOM

Odlučio je, od danas će sve biti drugačije. Nakon kratkog spavanja u zgrčenom položaju protezao je noge, budila se splitska luka i on s njome. Zapravo, godinama i ne spava, tek zažmiri na sat-dva. Slušao je  jutarnju viku lučkih radnika. Ispred zatvorenog javnog toaleta prostrli su stol i marendali grah s kobasicama, svi iz jedne teće. Govorili su jezikom nekog tvrdog kraja, kao da su komade kamenja kotrljali niz liticu. U prljavom dvorištu, na rešetkama prozora  sušilo se nestvarno, bijelo rublje. Zlatni gumbi su  bliještali na jutarnjem suncu i mornarske majice u plesu s laganim vjetrom postajale su ruke njegove majke. Ruke  koje su dugo, dugo mahale  bijelim lancunima  s ponistri, mahale brodovima i ljudima.
 Poslije je s palube broda  gledao sumaglicu u kojoj se gubilo more u nebu i nebo u moru, nestajala je ta crta razdvojenosti. U daljini, kao leđa kita, izronio je škoj. Bio je siguran,  samo da dočeka tišinu vale i  kuće u sjeni borova, napisat će taj roman. Bit će to roman života. Nije se više sjećao kako je bez tog neba išta mogao napisati. Pisao je noću , a ujutro bi joj čitao napisano. Tada bi ona iz njegovih stvarala svoje izmaštane svjetove koji su oživljavali i živjeli u njihovim životima svoje paralelne živote.  Sada, sve  je odavno bilo u glavi, samo je nedostajala tišina. Taj je roman  nastajao  godinama, u raznim  prigodama, šetnjama i čekanjima, sprovodima, u srkanju juhe i gledanju vremenske prognoze. Pitala bi ga djeca: „Što su rekli, kakvo će sutra biti vrijeme?“ Samo je ponekad odgovarao: „Ah, vrijeme, biti će kao i danas, kao i sve dane.“ Svi su dijalozi bili gotovi, sve je bilo pročešljano do najsitnijeg detalja i sada nastupa tišina  u kojoj će oživjeti ljudi, mjesta i vremena, tišina u kojoj će ponovno stvoriti nju, onakvu kakva je bila, i kakvom je postala, prerasla sebe,  njega i vrijeme u kojem je živjela.

Grad je ostao iza njega kao odbačena košulja. To više i nije bio Grad koji ga je zaveo, nagovorio na ostanak, iščašio iz kamena.
Danima prije odlaska nije se  javljao na telefon.  Sve je bilo rečeno, svi su bili pozdravljeni, zagrljaji podijeljeni. Osjećao je da nema više vremena za riječi. Osjećao je nepripadanje mjestu i vremenu.  Nije nosio mnogo stvari, malo što mu je više trebalo.
Najviše mjesta su zauzele knjige. Bilo je nepročitanih, nedočitanih i onih za vječno čitanje. Nekada je čitao Thomasa Manna na njemačkom i sad ga je vukao sa sobom. Bile su to Emine knjige, čitao joj je naglas  dok je ona gulila povrće u kuhinji. Voljela je kuhati, uz nju  je zavolio sirotinjska jela, kako ih je ona zvala,  šmarn i knedle. Dok bi ona stavljala  đem od brusnica u  paprikaš i mijesila krumpirovo tijesto, on bi joj čitao. Bio je to način da  zajedno putuju, dožive, osjete, prožive. U početku njihova poznanstva    vidjela je  sjene, kasnije je  potpuno oslijepila. Prepoznavala  je  korake, mirise, disanje, zvuk automobila, njihanje drveća, južni vjetar, mačje šuljanje, prhaj ptice. Bila je talentirana za razumijevanje,  da bi razumjela djecu morao joj  čitati dječje knjige, „Priču bez kraja“… Govorila je: „ Tvoj glas je poput vode, kao izvor u crnoj šumi, prepoznajem mu dubinu, po titranju znam da li će krenuti kao potok prema dalekim, neistraženim predjelima, tražeći svoje more ili će pritajeno teći, opuštati se žuborenjem. Ti mi možeš sve prenijeti i sve izrečeno mogu zamisliti i odsvirati.“ Koristila je začudne metafore kad je opisivala cvijeće, nebo, more. Nikad ništa nije bilo crveno, plavo ili bijelo. Sve je imalo dubinu, zvuk, pokret i sjenu. Odlazila je na razna mjesta  razgovarati s ljudima koji su proživjeli život. Kad bi se vratila znala je reći: “Daj Bože da umrem hodajući.“
„ Kako ćeš ti zdrava umrijeti, živjet ćeš sto godina“, smijao joj se, „a i statistike su na mojoj strani, vidiš,  oko nas same su  udovice.“  Sklapala je čudna, njemu neshvatljiva prijateljstva, s pticama, mačkama, ciganskom djecom i starim ljudima, prijateljstva,  u kojima uz sav trud, nije mogao sudjelovati .
Umrla je jednog jutra u kuhinji, grijući mlijeko. Kad su je bolničari prekrili bijelom plahtom bila je  mali, ledeni brijeg pod snijegom.  Tog je dana kroz kuhinjski prozor uletjela  sjenica, i nikad prije, i nikad poslije. Mnoge ih je zime hranio na  prozoru ispod smrznute trešnje. Od tada, kad bi čuo riječ  „Daj Bože“, naježen, zastao bi.
Ona je često molila samo njoj razumljive molitve tišine, predano i ponizno, a za posebno teških dana, kad bi se događale svjetske katastrofe, ratovi i stradanja djece molila je na njemačkom: „Vater Unser im Himmel/, Geheiligt werde dein Name/, Dein Reich komme/, Dein Wille geschehe…“
Govorila mu je: “Ti ne razumiješ, na tom jeziku ja osjećam i sanjam, možda me Bog na mom  jeziku bolje čuje, to je kao kad ti kažeš, „Covik som, nisam stina.“
Nije mogao moliti kao što je ona molila, niti je mogao  vjerovati kao što je ona vjerovala. Na kraju svih zajedničkih molitvi, u kojima je on sudjelovao samo tijelom, rekao bi odsutno:   „Amen“. 
Od tada prošle su godine. Grad u koji ga je dovukla se povampirio, počeo mu je cuclati krv, pretiskati ga  olovnom težinom, prestali su si pripadati, počeli su se mrziti, a nje nije bilo da ih pomiri. Sve je teže i nespretnije disao,  sva su godišnja doba bila tamna, a  jeseni i zime su bile tamnije od tame. Počelo mu je nedostajati sve ono poznato kao i ono što nikad nije imao. Počeo je uspoređivati nebo, rijeke, ptice, ljude.  Zapamćeno nebo u njemu je bilo potpuno plavičasto zrcalo. Sate je  provodio u radnoj sobi, a da nije napisao  gotovo ništa.  Tako se rodila misao o odlasku ili povratku. Tako se on starac vratio na škoj.
Od samog početka  papir  stoji u pisaćoj mašini, na kuhinjskom stolu, među kapulom i osušenim lovorom. Papir je bio najstrašnija šutnja koju je upoznao. Bjelji  i od malog, ledenog brijega pokrivenog bolničkom plahtom.
Kroz škure uvukao bi se vjetar, pisao  je svoju sagu  o treperenju. Kad bi prašina i žutilo prekrili papir, zgužvao bi ga i bacio, zamijenio bi ga novim, i sve bi se ponavljalo.
Suh kao bakalar sjedio  bi ispred kuće, tek za rijetkih dana otišao bi do obližnjeg mola. Njihao se pri hodu  kao malen val, ali nije želio koristiti štap.
  „ Kako je profešur,  pišete li  štogod?“ pozdravljali su ga domaći.
  „Kada pojdu furešti i umine vitar, pisat ću, bit će to roman života. Treba tišine u vali,  tišine za pisanje.“ odgovarao je  mrmljajući. Sebi i vjetru.