Šifra:B216t

ČETVRTAK, POSLIJE PODNE

Jedan od onih ljetnih pljuskova koji naiđu niotkuda i nestanu jednako brzo kao što su i došli, a da ne ostave za sobom osvježenje, već samo očajnu sparinu, pogodio je danas zapadni dio grada. Istočni nije vidio ni kapi.

Vratila sam se u svoj suhi dio grada mokra, takva izašla iz tramvaja i došla do ulaza u zgradu sretna što nisam srela nekog s kim bih morala pričati.

Kafić na uglu je standardno bio nakrcan sredovječnim muškarcima koji su tamo provodili dane. Kriza srednjih godina. Nikad se nisam dobro nosila s osjećajem prolaznosti, a oni me samo podsjećaju na to.

U sobi je polumrak. Nisam danima podigla roletu. Previše je vruće. Izvana trešti loša glazba. Kad sam pogledala van, vidjela sam pijane klince kako mokre uz ogradu.

Pod sobe je još uvijek prekriven starim pismima i fotografijama koje sam izvukla iz kutije s dna ormara. Sinoć sam napokon skupila hrabrosti da ju otvorim. Sad skupljam hrabrost da ju ponovo zatvorim.

Da, nikad se nisam znala nositi s prolaznosti. Pokušaj da izbjegnem neizbježno je samo doveo do toga da ostanem na jednom mjestu.

Nisam više ista osoba. To sam shvatila sinoć već s prvom fotografijom i prvom porukom. Današnji slučajni susret tijekom desetominutnog pljuska je samo sve potvrdio. Možda sam stajala na jednom mjestu, ali sam se kretala iznutra.

Kutiju nisam otvarala jer se nisam htjela sresti s bivšim ljudima iz bivšeg života. Sad znam da mi više ne znače ništa. Ne mogu ju zatvoriti jer ne želim ostaviti bivšu sebe. Bila sam bolja osoba jednom. Ne želim ostaviti nju.

Za sat ili dva će pasti mrak, ali ostati će ista sparina. Naići će i prvi komarci. Gledati ću u tu hrpu šarenih papira na podu, onda ću uzdahnuti i vratiti kutiju u ormar. Tamo će ostati, a ja ću krenuti dalje. „Our glorious days have passed like flowers“, piše na papiru na podu. Smiješno.