ŠIFRA: Cipica drobna

Ugovor o vječnom prijateljstvu

Bilo je prošlo pola sata, a ja sam još čekala. Žena u crnini koja je ušla prije mene glasno  je plakala, povremeno  liptala. Hodnik odvjetničkog ureda mirisao je na plijesan. Rješavala sam kviz o prijateljstvu u ženskom listu.
Da li vodite duge, telefonske razgovore s najboljom prijateljicom?-
Da li najboljoj prijateljici posuđujete skupu odjeću?-
S najboljom prijateljicom najčešće razgovarate o: a) partneru, b) kuhanju, c) kolegama s posla…
Svi moji odgovori bili su NE. Definicija mog karaktera i odnosa prema prijateljima je glasila: „ Vi ste nepopravljivi egoista, niste sposobni za davanje, niste sposobni za pravo prijateljstvo. Hitno poradite na sebi.“ Žena u crnini je izašla crvenih, natečenih očiju, držeći maramicu na nosu. Osjetio se miris parfema, vanilija. Ulazeći zapazih u jednostavnom okviru crtež tušem, neki stari grad ili tako nešto. U uredu je upadao u oči veliki, crni stol s grbom, dvije knjige omotane oko grane i orao nad njima. Sve police bile su popunjene knjigama. Knjiga kao u antikvarijatu. Umjesto naslonjača samo obični, drveni, crni stolci. Osjetih prašinu u nosu i kihnuh nekoliko puta. – Sigurno i vi ne podnosite taj parfem, prevladava vanilija, ali zapravo što vas muči?- pitao je odvjetnik, stariji, mršav čovjek.

ŠIFRA: Cipica drobna

MALI, LEDENI BRIJEG POD SNIJEGOM

Odlučio je, od danas će sve biti drugačije. Nakon kratkog spavanja u zgrčenom položaju protezao je noge, budila se splitska luka i on s njome. Zapravo, godinama i ne spava, tek zažmiri na sat-dva. Slušao je  jutarnju viku lučkih radnika. Ispred zatvorenog javnog toaleta prostrli su stol i marendali grah s kobasicama, svi iz jedne teće. Govorili su jezikom nekog tvrdog kraja, kao da su komade kamenja kotrljali niz liticu. U prljavom dvorištu, na rešetkama prozora  sušilo se nestvarno, bijelo rublje. Zlatni gumbi su  bliještali na jutarnjem suncu i mornarske majice u plesu s laganim vjetrom postajale su ruke njegove majke. Ruke  koje su dugo, dugo mahale  bijelim lancunima  s ponistri, mahale brodovima i ljudima.
 Poslije je s palube broda  gledao sumaglicu u kojoj se gubilo more u nebu i nebo u moru, nestajala je ta crta razdvojenosti. U daljini, kao leđa kita, izronio je škoj. Bio je siguran,  samo da dočeka tišinu vale i  kuće u sjeni borova, napisat će taj roman. Bit će to roman života. Nije se više sjećao kako je bez tog neba išta mogao napisati. Pisao je noću , a ujutro bi joj čitao napisano. Tada bi ona iz njegovih stvarala svoje izmaštane svjetove koji su oživljavali i živjeli u njihovim životima svoje paralelne živote.  Sada, sve  je odavno bilo u glavi, samo je nedostajala tišina. Taj je roman  nastajao  godinama, u raznim  prigodama, šetnjama i čekanjima, sprovodima, u srkanju juhe i gledanju vremenske prognoze. Pitala bi ga djeca: „Što su rekli, kakvo će sutra biti vrijeme?“ Samo je ponekad odgovarao: „Ah, vrijeme, biti će kao i danas, kao i sve dane.“ Svi su dijalozi bili gotovi, sve je bilo pročešljano do najsitnijeg detalja i sada nastupa tišina  u kojoj će oživjeti ljudi, mjesta i vremena, tišina u kojoj će ponovno stvoriti nju, onakvu kakva je bila, i kakvom je postala, prerasla sebe,  njega i vrijeme u kojem je živjela.

šifra: ZIGGY STARDUST

LARINA PJESMA
Te sam večeri popio zadnju kap alkohola u životu. Barem kako sada stoje stvari. Kad se slične zgode dese ljudima koji vole zaviriti u dno flaše, a ne mogu razjasniti događaj kojemu su svjedočili, barem ne nekom ovozemaljskom logikom, prestaju piti. Ili počnu. Ni vi meni ne biste vjerovali kad bih ispričao ovako iz čista mira i bez svjedoka, priču koju ću vam sada ispričati.
Neki dan naiđem na veš mašinu u ionako uskom hodniku na četrnaestom katu zgrade, između naših i susjedovih vrata. Došla nam je baka Lara za blagdane, kažu susjedi,
pa joj moramo napraviti mjesta.

Šifra: Vallarta
PONEKAD DODIRNI VJETAR…..
Uvaženi svi nazočni, želim Vam ugodnu večer i predstavljam Vam predavača koji će održati predavanje pod naslovom „Dinamika Božje prisutnosti“. Predavač će na temelju -svetopisamskih starozavjetnih i novozavjetnih – tekstova govoriti o modalitetima Božje prisutnosti u svijetu. Posebno će se osvrnuti na otajstvo Isusove muke i njezine važnosti za jednu kritičku teoriju, kako religioznih, tako i političkih sustava. Predavač je profesor Staroga zavjeta na Evanđeoskom teološkom fakultetu, gdje je i voditelj diplomskog studija. Doktorsku tezu obranio je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Oxfordu. Sudionik je brojnih simpozija i autor zapaženih radova iz područja biblijske teologije.

Šifra: Triceratops

OD DANAS

ILITI

THAT WILL BE THE DAY

Petar je izašao iz kuće danas na drugačiji način nego ikada do sada. U njegovom koraku se nazirala odlučnost kakvu nije pokazao u svojih četrdeset i pet godina života.

Njegovi koraci su dosada bili plahi i drhtavi. Od djetinjstva je njima upravljala nesigurnost, a kasnije je njihovu drhtavost oplemenila jeftina cuga, koja je bila prava prijateljica. Uvijek pri ruci!

Ovo je ipak bilo preteško za nas. I nije odmah donosilo novac, a još kad se dogodi ovakva nepogoda, onda nam sav rad propadne. Zato imamo drugi plan. Cijelo smo ljeto na polju, tata i ja. Na svojem polju, volio je to naglašavati, kad smo ga kupili. Činilo nam se to kao dobra odluka, biti svaki dan na svježemu zraku, fizički raditi, ne kupovati kemijske preparate i ne špricati, nego sve raditi rukama. Ekološki prije svega. Kao što sam učila na prirodi.

Šifra: ŠALA
Od danas...
Od danas me više nema. Zbogom. Našvrljao sam dvije mučne rečenice na papirić koji sam našao pokraj kućnog telefona i zauvijek se odlučio izgubiti iz njenog vidokruga. Od danas me više nema. Zbogom. Jesam li bio u pravu? Magnetom sam ružnu poruku pričvrstio na frižider. Ne znam zašto nisam odabrao neko pametnije mjesto, koliko pametno može biti za ovu prigodu, ali pretpostavljam da su američki filmovi i njihovi svačim oblijepljeni frižideri imali kakav-takav utjecaj na moj izbor.

ŠIFRA: Ona

Novu ljubav ti donosim

Slušala sam i čitala da se ljubav može istrošiti. Kao olovka ili gumica. I dok se troši ostavljati prljave tragove. Ili kao sapun. Ispočetka zamamno miriši, a na kraju se pretvori u tvrdu, suhu  i raspucanu grudicu. Slušala sam i čitala da se ljubav treba njegovati baš kao i lice ili tijelo. Nisam zapamtila kad se od nje treba oprostiti. Već duže vrijeme ukazuje mi se jedna teista slika. Ona (ljubav) nemoćno leži, ja je uporno reanimiram. Ona i dalje ne pokazuje znakove života, ja je i dalje još upornije reanimiram. I to na kraju postaje grotesktno, nakaradno, neprirodno, ružno. Mučim ljubav koja to više nije, niti će ikada biti,  umjesto da je sada na odru, zaodjenuta cvijećem i svijećama. I sveta, kao i sve bivše, prošlo, prohujalo, čiji smo naknadni opori miris i okus zaboravili, a zapamtili samo početni, onaj koji nas je zaveo i uveo u zamamni i čarobni svijet osjećaja..